-Ja i danas učim jer među barkama ne postoje dvije iste pa ono što radim često sliči poslu liječnika koji svakom svom naoko istom pacijentu mora dijagnosticirati neku drukčiju bolest te u liječenju primijeniti pacijentu prilagođenu terapiju, priča krčki kalafat, peta generacija u poslu koji je prije 120 godina pokrenuo njegov šukundjed Mate, a alate i šablone svojih predaka koristi i danas Da je sve jača i raširenija svijest o važnosti čuvanja i promoviranja bogate maritimne baštine otoka Krka i cijelog sjevernog Jadrana potvrđuje niz projekata okrenutih zaštiti i predstavljanju te vrste kulturnog naslijeđa, ali i sve veći broj samih otočana, zaljubljenika u tradicijska drvena plovila. Taj i takav trend, osim u nemalom broju regatnih okupljanja i jedriličarskih natjecanja ponosnih vlasnika starih drvenih ljepotica – pasara, guceva, gajeta i svih ostalih vrsta tradicijskih barki, ocrtava se i u otočnim lukama u kojima, odolijevajući trendovima njihove zamjene modernijim plovilima, još uvijek ima podosta upravo takvih plovećih spomenika. Ono čega, za razliku od samih drvenih barki na otoku i na čitavom Kvarneru ipak više nema dovoljno i bez čega se, dugoročno, neće moći računati niti na zadržavanje i daljnji porast broja takvih barki, majstori su kalafatskog zanata kakvim se sad, opirući se izazovima prelaska na gradnju i održavanje plovila od plastičnih i kompozitnih materijala, bavi tek nekolicina poznavatelja te iznimno zahtjevne vještine. Jedan od takvih je i Franko Kraljić iz Malinske, 44-godišnji nasljednik i čuvar duge obiteljske tradicije brodograđevnog zanata kojeg je, pred više od 120 godina, u tom otočnom mjestu pokrenuo njegov šukundjed Mate Lolić.
– Moj predak, inače porijeklom Bašćan, ovdje je koncem 19. stoljeća došao zbog posla na kojem ga je angažirala jedna starosjedilačka obitelj – Maškulin. Njegov privremeni dolazak sa zadaćom izgradnje barke – priča nam Franko, kojeg smo zbog razgovora o djelatnosti kojom se bavi, prekinuli u svakodnevnom poslu – stjecajem okolnosti pretvorio se u preseljenje jer se malo po svom dolasku u Malinsku tu oženio i trajno nastanio.
Posao je s vremenom naslijedio njegov sin pa tako u obiteljskoj arhivi i danas čuvam »papirologiju« iz 1921. godine koja govori da je upravo na lokaciji Portića, istoj na kojoj je danas ovo moje brodogradilište, moj pradjed Jure Lolić legalizirao ovu brodograditeljsku radionu. Franko koji je, otkriva nam, peta generacija brodograditelja u obiteljskoj lozi Lolić-Kraljić u posao je, kaže kroz smijeh, ušao gotovo pa silom prilika, naslijedivši obrt svog oca koji se sredinom 90-ih, dijelom zbog svojih godina, a još više zbog dramatičnog pada potražnje za uslugama brodograditelja u drvu, odlučio umiroviti.
Morao prelomiti
Na upit je li sam oduvijek znao da se preuzimanje obiteljskog posla od njega očekuje i da mu je budućnost zapisana među »santinama« barki koje će graditi i popravljati, Kraljić priznaje da baš i nije bilo tako. – Baš u vrijeme kad sam završavao osnovnu i kretao u srednju školu, bilo je nekako i najkriznije vrijeme ovog škvera, vrijeme u kojem je sve ukazivalo da nastavak bavljanja gradnjom barki u drvu nema perspektivu. Otac nije želio, niti je imao volje prijeći na »plastiku« i došao je trenutak kad je, nakon što se on odlučio umiroviti, trebalo presijeći i donijeti odluku hoću li ili neću preuzeti njegov posao. Istini za volju, ja sam upravo tad završavao srednju školu i to za brodograđevnog tehničara. Činjenica da sam stekao zvanje brodograditelja u nemetalu, odnosno drvu, potvrđuje da sam, svjesno ili ne, ipak slijedio obiteljsku tradiciju iako mi, iskreno govoreći, u to vrijeme plan i nije baš bio u potpunosti usmjeren ovom poslu. Ipak, trenutak u kojem sam u sebi morao prelomiti i odlučiti hoći li ili neću preuzeti uzde obiteljskog posla došao je i prije no što sam planirao – priznaje Kraljić, ističući da mu »ulazak« u radionu po završenoj školi nije predstavljao prevelik šok jer je s ocem ondje i dotad provodio svo svoje slobodno vrijeme, pomažući mu u poslu. Kako sam preuzeo obrt, silom sam prilika sve više vremena morao provoditi na škveru, raditi i »boriti se« pa se tako, rekao bih dijelom i zbog sretnih okolnosti vraćanja interesa za drvene barke, ovdje počelo sve više i intenzivnije raditi.
Škver koji danas djeluje pod službenim nazivom »Tradicijsko brodogradilište Malinska« u zlatno vrijeme potražnje za ovom vrstom djelatnosti, odnosno gradnje novih drvenih plovila (nakon Drugog svjetskog rata) bio je tek jedan od pet ili šest takvih pogona na otoku Krku, kaže nam Kraljić napominjući da je radiona njegova djeda u to vrijeme zapravo bila jedno od manjih gradilišta drvenih plovila. Posao je dobro išao do 70-ih, kad je zbog masovnog prelaska na plastiku izgradnja drvenih barki gotovo u potpunosti stala. Od tada pa sve do pred kojih desetak godina, interes za gradnju novih drvenih barki jedva je postojao. Posao su na životu dulje vrijeme držale tek potrebe za održavanjem starih barki. Unatoč tome da se, doduše u manjem obimu, gradnjom i održavanjem drvenih barki na Krku bavi još nekoliko brodograditelja, ja sam zapravo jedini na cijelom sjevernom Jadranu kojemu je tradicijska brodogradnja i obnavljanje drvenih plovila bila i ostala osnovna djelatnost i koji, k tome, još i službeno nosi status »tradicijskog obrta« – priča Kraljić.
Upitan o razlikama između klasičnog stolarskog posla i onog brodograditeljskog, Kraljić kaže da ih, u karakteru dobrog dijela radova koji se odrađuju – gotovo i nema. – Istina je da dijelimo iste radnje i alate, a najveća i najvažnija razlika između stolara i kalafata jest ona da je stolaru pravokutnik iliti »škvar« sve, a nama brodograditeljima alat kojeg gotovo i ne koristimo. U brodogradnji pravog kuta nema i mi taj alat rijetko uporabljamo, objašnjava nam malinskarski kalafat.
-U mom poslu važno je dobro oko i osjećaj za simetriju, odnosno pravilnu zakrivljenost linija koje karakteriziraju svako, pa tako i drveno plovilo. Ako to čovjek ima u sebi, ima i dobru predispoziciju da bude dobar brodograditelj – priča Kraljić, ističući da njegov posao nije vezan isključivo za drvodjeljstvo.
I električar i vodoinstalater
– Osim nužnosti poznavanja i vladanja brodograditeljskim, odnosno drvodjeljskim znanjima i vještinama, u ovom poslu danas moraš biti i dobar poznavatelj strujnih instalacija, i vodoinstalaterstva, ali i hidraulike te mehanike jer na svakoj barki, čak i onoj od kojih 6 – 7 metara, sada svega toga ima. Ništa od toga ne možeš, niti ćeš naučiti u školi, i osnova svega je uporan rad i stjecanje iskustva koje je u ovom poslu, kao i mnogim drugim – nezamjenjivo i neprocjenjivo. Ja i danas učim, tim više što među barkama koje mi dolaze na obnovu zapravo i ne postoje dvije iste. Iako se srećemo s istim vrstama barki, svaka je drugačija i svaka nosi pečat svog graditelja ili pak vlasnika koji ju je dorađivao i prilagođavao svojim potrebama. Zbog toga mi ono što radim često sliči poslu liječnika koji na svakom svom naoko istom pacijentu mora dijagnosticirati neku drugu i drugačiju bolest te u njenom liječenju primijeniti tom svom pacijentu prilagođenu terapiju, konstatira u šali Kraljić, dodajući da iz njegovog škvera u kojem se kroz godinu posla nađe za četvero ljudi, u pravilu izađu dvije do tri potpuno obnovljene barke.
Bragoc najnoviji izazov
Vodeći razgovor u nedavno obnovljenoj, zapravo vrlo atraktivnoj brodograđevnoj radioni koju već neko vrijeme »okupira« čak 9,5 metara dug te gotovo 4 tone težak bragoc, nismo se mogli ne dotaknuti i tog budućeg plovećeg spomenika otočne maritimne baštine kojeg su predstavnici Grada Krka i njegova Jedriličarskog kluba »Plav« nedavno dobavili iz Venecije. Spomenuti bragoc obnavlja se u sklopu prekograničnog projekta »Mala barka 2« u kojem, kao jedan od partnera, sudjeluje i PGŽ. Namjera je stari, donedavno ruinirani, a sad već i temljito obnovljeni i oživljeni brod kakvima je krčka luka nekad obilovala, a kakvih ovdje više uopće nema, pretvoriti u uporabni eksponat posvećen prezentiranju i promoviranju krčkog ribarstva. Za to je, kažu znalci krčke maritimne povijesti, do polovice prošlog stoljeća bragoc intenzivno i bio korišten. Njegovu obnovu i »cifranje«, baš kao što je činio i tijekom obnove drugih dvaju krčkih plovećih eksponata – guca i pasare koji već godinama rese krčki gradski porat, Kraljić ovih dana polako, ali i sigurno privodi kraju. – Glavnina posla već je napravljena, dojmljiv bragoc uskoro će moći biti porinut na testnu plovidbu, a njegovu završnu »doradu« činit će instaliranje brodskog motora i postava jarbola i jedara, uz pomoć kojih će također moći ploviti, otkriva nam Kraljić napominjući da je svečanost predstavljanja novog »eksponata« sad već pozamašnog postava krčkog plovećeg muzeja maritimne baštine zakazana za početak lipnja, u sklopu obilježavanja Dana Grada Krka.
VRIJEDNE ŠABLONE U NASLJEĐE
Iako ni jedna drvena barka nije u dlaku ista drugoj, kod svih postoje osnovne konstrukcijske sličnosti i pravila koja obilježavaju svaki tip, odnosno vrstu takve barke. Ja, na sreću, raspolažem starim šablonama – precizno izvučenim linijama za sve konstrukcijske elemente, odnosno dijelove barki s kakvima se susrećem, i to u mjerilu 1:1. »Skidanje linija« takvih barki stoga mi je značajno olakšano i na tome moram biti zahvalan upravo mojim precima – ocu i djedu koji su mi u nasljeđe ostavili vrijedna »pomagala« bez kojih bi mi rad bio znatno teži, kaže Kraljić.
U zapećku sustava
Na pitanje ima li i on nasljednika na kojeg će prenijeti svoje brodograditeljsko znanje i iskustvo, Kraljić kaže da ga veseli spoznaja da među mladim otočanima ima onih koje, baš kao i njega svojevremeno, interesira i golica čar gradnje i obnove barki. Nažalost, ni na Krku, ni u regiji više nema strukovnih srednjih škola, odnosno smjerova kakav je do 90-ih godina, u vidu obrazovanja novih generacija brodograditelja u drvu, djelovao i u krčkoj srednjoj školi. Istina je da u riječkoj tehničkoj školi određenu pažnju poklanjaju upotpunjavanju znanja njihovih đaka o ovoj vrsti djelatnosti (koji upravo u Kraljićevom škveru povremeno sudjeluju u radionicama) ali je, konstatira Kraljić, brodogradnja u drvu definitivno pala u zapećak pažnje našeg obrazovnog sustava.
– Veseli me što sam u ovom mjestu pronašao mladog praktikanta, mladića koji s nama radi i koji je pokazao iznimnu volju za učenjem i usavršavanjem svojih vještina. Ali na samo jednom dečku koji se obrazuje za stolara i ovdje radi praksu u poslu koji ga zapravo najviše i zanima, ova djelatnost ne može opstati. Entuzijasta ima, zapravo sve više te ako ništa drugo, veseli spoznaja da je sve širi krug ljudi koji vole, vrednuju i čuvaju baštinu svojih starih i koji drže, čuvaju i obnavljaju svoje stare drvene barke. No, to je ipak samo jedan segment sveobuhvatnijeg trenda kojeg nećemo moći trajno održati niti unaprijediti ne stvorimo li nove generacije majstora brodogradnje u drvu koji će želje, htijenja i potrebe vlasnika takvih plovila znati i moći pretočiti u kvalitetno izvedene zahvate na takvim barkama.
Ono što čini Grad Krk, odnedavno i Malinska (kroz projekt nazvan »Riva velike barke« u sklopu kojeg bi upravo Kraljićev škver trebao funkcionirati kao »živući muzej« tradicijske brodogradnje op.a.), a čujem i brojni drugi gradovi i općine na našem području kroz organiziranje i pomaganje obnove tradicijske flote, dobar je i hvalevrijedan iskorak u pravom smjeru, korak kojeg bi trebale napraviti i sve ostale lokalne zajednice na obali. Mislim da takva nastojanja treba izdići na još višu razinu te da se svi skupa trebamo pobrinuti za njihovu opstojnost, što će teško biti postići ostanemo li bez ljudi koji znaju graditi i popravljati tradicijska drvena plovila, zaključuje Kraljić.
VISOKE CIJENE NOVOGRADNJI
Iako drvene barke danas imaju nemali broj pobornika, razmjerno mali broj njihovih novogradnji rezultat je njihove cijene, ali i zahtjevnosti po pitanju održavanja. Onaj tko je takvu braku naslijedio, često nema izbora nego se uhvatiti u koštac s poslom kojeg mu drvena barka nosi. Oni koji kupuju plovilo, idu ipak za tim da sutra s njim imaju čim manje posla. Zato će, siguran sam, obnova starih dotrajalih baraka nositi glavinu mog posla i u budućnosti, dok će novogradnje i nadalje, nažalost, biti rijetkost i iznimke – zaključio je iskusni malinskarski brodograditelj od kojeg smo doznali i da izgradnja drvene pasare duljine 4 do 5 metara stoji između 10 i 15 tisuća eura, ovisno o materijalu koji se koristi. Toj činjenici valja pridodati i obvezu njenog redovnog održavanja, odnosno izrade i redovne zamjene dotrajalih drvenih dijelova koje je, dijelom i zbog toga što je sve manje nas koji ih znamo izraditi, mnogim vlasnicima plovila postao prevelik i prezahtjevan izazov i teret. Inače, za gradnju i popravak barki najčešće se koriste hrastovina i drvo jasena, smreke te ariša, a ponekad i egzote poput mahagonija.
Foto:Mladen Trinajstić
Autor: Mladen Trinajstić
Objavljeno: 14. ožujak 2018. Novi list
